Crnci u Hrvatskoj

Upravo sam pročitala kako neki “naš” iz Belgije prijeti novinarki Maji Sever smrću jer se na televiziji usudila objaviti prilog o Nigerijcu Princeu Walleu koji ne samo što je u Hrvatskoj dobio azil nego je još u Zagrebu i restoran otvorio.“Belgijanac” je užasnut činjenicom da Hrvatska azilira crnce pa misli da bi se tome moglo stati na kraj tako da se umlati “kurvu” Sever.

Maja Sever je slučaj prijavila policiji što joj nimalo neće pomoći. Naši policajci od države ne dobivaju ni gaće, o košuljama da se ne govori. Samo teška naivčina može povjerovati kako će neki kompjuteraš koji radi za policiju uspjeti detektirati “Beligijanca”. Svi dobri hrvatski kompjuteraši davno su otperjali put kojekakvih belgija što ne znači i da je naš “Belgijanac” kompjuteraš.

Je li trebalo objaviti prilog o sretnom crncu u Hrvatskoj?

Svakako. Ovdje nema sretnih ljudi pa kad na ekranu vidiš osmijeh, ma kako crn bio, milo ti je oko srca. Hoće li veseli Prince probuditi želju u nekim drugim crncima da zatraže azil u Hrvatskoj? Hoće li se Hrvatska uskoro pretvoriti u Lijepu Našu Smeđu? Nema šanse. Tamnopute izbjeglice diljem svijeta beskrajno pate, ali sigurno nisu toliko izvan sebe da bi poželjele živjeti ovdje. I sretni Prince našao se u Hrvatskoj slučajno, namjera mu je bila da se dočepa Italije.

Ostavimo zajebanciju i pogledajmo brojke.

Prošle godine, podatak sam našla u Večernjaku, autor Davor Ivanković, Hrvatska je u USA izvezla oružja u vrijednosti od 110 milijuna eura. Saudijskoj Arabiji isporučila je oružja u vrijednosti od 78,5 milijuna eura. Ovome dodajmo podatak da SAD preko Krka, naš premijer za to nije čuo, šalje oružje za Bliski istok.

Prevedeno, Hrvatska se na sve moguće načine trudi pomoći svojim gospodarima da diljem svijeta pobiju čim više “crnaca”. Našim je političarima svjedno koliko će pritom stradati nevinih ljudi koji žive tisućama kilometara daleko od nas i koji nam nikad ništa nažao nisu napravili. Najmanje što mi zločinci možemo učiniti jest da s vremena na vrijeme nekome “crncu” koji je slučajno stigao k nama pružimo azil.

Hrvatska ubija diljem svijeta. Za to nisu odgovorni samo naši prodani političari kriminalci nego i mi građani koji im ne pružamo baš nikakav otpor. Umjesto da krenemo na ulicu i dignemo glas protiv zločina koje Hrvatska čini mi iz vlastite zemlje bježimo u Irsku, Dansku, Njemačku, Švedsku, pa i u Belgiju, a onda se izdaleka zgražamo kao “crnci” dolaze u našu dragu domovinu.

Zašto smo takvi? Kukavice smo. Lakše nam je napasti Princea Walea iz Nigerije koji je došao u Evropu jer ga je i naše oružje otjeralo od kuće i pobilo mu najdraže, nego se suočiti sa našim zlotvorima. Mladi odlaze iz Hrvatske da bi u stranim zemljama radili poput robova, živjeli u istoj sobi sa šest crnaca, tamo im ne smetaju, i plaćali tristo eura za bijedan smještaj. Zašto ne ostaju ovdje?

Svi mi u Hrvatskoj koje mori glad trebali bismo krenuti na premijera koji pojma nema da se preko Krka oružje šalje na Bliski istok, haha, na katoličke djecojebce koje svi plaćamo u zlatu da bi na miru u svojim dvorcima mogli žderati i bacati pod jaja sve staro od deset do petnaest godina. Ljudi bježe iz Hrvatske jer nemaju snage odjebati “dragovoljce”. Tim dragolovcima nikad dosta love. Uvijek su spremni za dom u kome će iz usta hrvatske sirotinje izvući zadnji zalogaj i strpati ga u svoja gadna, glasna, nikad sita, usta.

Ne žalim Maju Sever. “Belgijanci” nisu opasni. Njihova očajna borba da prežive u zemlji u kojoj ih domaći preziru i prezirat će ih dovijeka oduzela im je svu snagu osim one koju mogu potrošiti na lupanje po tipkovnici. Uostalom, anonimno drkanje jeftinije je nego popiti pivo. Love nema. Odlazi na plaćanje režija i pomaganje starcima koji su ostali ovdje jer nemaju kamo.

Koje smo mi budale, mi, nije samo “Belgijanac” glupson. Nikako da progledamo, nikako da skužimo. Ne trebamo se bojati ni crnaca ni izbjeglica.

Mi obični, mi mali, mi šutljivi Hrvati, mi smo crnci u Hrvatskoj. Izbjeglice u vlastitoj zemlji.