“Breskvice”

Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.

Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.

Režim života za nas nejede bio je užasan. Morali smo jesti pet puta dnevno. Mlijeko je u naše šalice stizalo iz vimena krava kojima je onaj seljak prao guzice, ogromne količine mesa i povrća ubijale su nas. Najteže nam je padalo svakoga dana jesti maline ili borovnice. Praznili bismo šalice u grmlje sretni što ne moramo gutati nešto tamno i kiselo što boji zube i ono drugo blijedocrveno. Gadilo nam se voće, gadila nam se hrana i domaći kruh i domaća marmelada i domaći maslac. Gadilo nam se sve što smo morali trpati u usta.

Ustajanje od dugačkih, drvenih stolova bilo je čisti užitak. Ah! Trk na vrh obližnjeg brdašca. Pa kolutanje nizbrdo. Ne mogu vjerovati da sam to radila. Ne mogu ni dokazati. Nitko nas nije fotografirao, razvijanje fotografija bilo je skupo, naši roditelji nisu baš bili pri parama.

Sjećam se i plesova oko logorske vatre. I pjevali smo na sav glas. Ja sam, po vlastitom sudu, bila najbolja pjevačica.

Da, teško nam je bilo i stati na vagu. Oni koji na svoje kosti u sedam dana ne bi nabacili bar stotinu grama bili bi bačeni u karantenu u kojoj su morali čitati i mirovati i obećati da će, kad izađu na slobodu, jesti, jesti i samo jesti.

Nekad sam bila lovkinja na salo?!  Danas bi moji učitelji, da su živi, bili oduševljeni mojim oblinama. Pod ključem koga nije bilo bili smo sat ili dva, učitelji i učiteljice samo su nas željeli prestrašiti. Ako iz Slovenije roditeljima ne vrate deblju djecu nisu ispunili zadatak.

Posjetili smo Velenje. Grad je tada imao jedanaest godina. Baš mi je bilo drago vidjeti lijepi, novi grad koji se rodio iste godine kad i ja. Vidjeli smo i Celje i Kranj, penjali se na izvor Savinje, a možda je to bio izvor neke druge rijeke, ne gugla mi se jer nije bitno.

Ovo jest bitno. Jednom smo se natjecali u pjevanju. Bila sam sigurna da ću osvojiti prvu nagradu. Tako sam dobro, baš dobro pjevala: “Mjeseče srebrniiiiiiiiiiiii…” Zaboravila sam tekst. Treće mjesto. ?! Nagrada, zdjela kolača u obliku breskvica. Kolač je izgledao fenomenalno, gricnula sam “breskvicu”. Fuj!

Od tada, kad god bih vidjela “breskvice”, osjetila bih u ustima gorak okus prvog poraza. Nikad ih više nisam okusila. Ne bih o ovome pisala da mi sin danas nije donio “breskvice” koje je napravio svojim rukama. Gledao me dok sam prvu trpala u usta. Žvakala sam, žvakala, pa progutala, pa uzela još jednu, pa još jednu. Pojela sam ih pet iako im se okus u posljednjih pedeset i osam godina nije promijenio.

Ne, nema šanse. Ne mogu ja to. Nikad i nisam mogla. Ne mogu ni druge majke. Kako opisati ono što osjećamo prema sinovima?